O sreći i ljudima

U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći. Čovjek to anđeosko, golo rođeno biće je jednostavno Ljubav. Njegov život je ljubav, njegovo djelo je ljubav. Otvorena srca čovjek u čovjeku korača trnovitim stazama uspinjući se ka zvjezdama. Ljubav prepoznaje ljubav, ljubav osjeća ljubav, ljubav stvara ljubav. Čovjek u čovjeku prepoznaje čovjeka, čovjek čovjeku u tuzi, nesreći i brigama otvara srce. Čovjek u čovjeku je zrcalo u kojem se ogleda ljubav, zrcalo u kojem treperi čudesna energija njegova srca i mijenja izraz njegova lica jer se u čovjeku zrcale brige, tuge i sreća drugog čovjeka. U osmjehu, u suzama, u sitnim borama oko usana i očiju, u pogledu se zrcali srce čovjeka u čovjeku. Čovjekovo lice je anđeosko ogledalo u kojem izranja slika duše, lepršava dobrota, toplota i ljepota njegova unutarnjeg sunca. Čovjek u čovjeku otvara svoje srce i upija boli, upija tugu, upija brige drugog otvorenog srca. Što mogu srca dva učiniti u ovom čudesnom svijetu? Sjedinjena na svjetlosnoj stazi života dva srca tkaju najvredniju sunčanu oazu zajedništva. Čovjek, to anđeosko biće je jednostavno ljubav, čudesna slika satkana od najvrednijeg tkiva svemira, slika uopkvirena u ljubičastom bojom drevnih snoviđenja, čovjek u čovjeku je zrcalo duše svemira izronjeno iz srca univerzuma.

Znam da je Šimić u svom stihu napisao da su pjesnici čuđenje u svijetu, ali bez čovjeka u sebi ni pjesnici ne bi bili čuđenje u svijetu.

Čovjek
to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži,
duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći
vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži
osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči.

Čovjek
ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja,
rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije,
da u mu duša u beskraju svemira nema kraja
da ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije .

Čovjek
prestrašen od sjaja lažnih dragulja
nekad ne osjeća unutarnju snagu
tuga mu se strašna u misao došulja
ali Kairos ga poziva na života vagu.

Čovjek
nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi
dok mu Kairos pramen svoje kose nudi
beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi,
trenutak istine koji mu u duši ljubav budi.

Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim.
Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da oni svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću.

Čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek je rođen slobodan.
U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla.
Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca nepre­kidno u vječnom pokretu, vječnoj simfoniji svjetlosti i boja.
Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na rav­nicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom spektrumu duginih boja, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba.
Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo.
Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa bezživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu.
Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica vječnoj vatri života, da smo slobodni rođeni i da smo zauvijek SLOBODNI.
Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene.
Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdane prašine, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju.
Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?
Naravno da možemo, samo bi danas trebali to "nešto", tu božansku snagu, tražiti u sebi samima.
Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna". Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima.
Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima.
Postanimo sretna, sretnoga trenutka kap.
U kaleidoskopu želja, u vremenu, u ljubičastom bezvremenom sjaju, u renesansi probuđene duše granice nestaju, novi snovi ih svjetlosnom sonatom guše, novi vjetar sa svjetlosne planine ka dolini postojanja puše. U svakom čovjeku neka nova ideja, novo snoviđenje drijema, a nove spoznaje, trepravi osjećaj novu baladu o međuljudskoj ljubavi piše. Čarobno se putovanje unutarnjim svemirom, bajkovito trajanje u svjetlosnom zagrljaju vječne ljepote u ljudskim dušama sprema i gasi se tmina svih onih drevnih tisućljetnih dilema. Uranjam u rijeku vremena, postajem sretna, sretnoga trenutka, kap i osjećam kako miluju me misli, osjećaji nježni svih ljudi koji ovom ponornicom želja plivaju zu mene. U svakoj toj kapi jedno sunce leži, pored vrulje, na cvijetnoj livadi od snova sretne srne piju vodu sa zlaćane stijene, a djecu razigranu vjetar s leptirima u krug istinskog života veže, sjedinjuje cijeli svijet u svjetlosnih niti mreže.
U davnom krabuljnome plesu, drevnom plesu ljudske zle sudbine, igrale su maske svoj vještičji, na sreću nedosanjani, san. Danas krinke nestaju sa lica i pod suncem velikoga neba rađa se za čovječanstvo novi, sretan dan. U treptaju oka, u sjaju unutarnjeg sunca, u osmijehu ljubavne miline, u zagrljaju vječne topline iskre samo ljupka lica, sa rascvjetalih trešnjinih pupoljaka širi se cvrkut ptica i mirišljava kupka nektarova soka, čarobnog napitka kojim opija sva sretna srca, omamljuje duše snagom ovog, iz svjetlosnog zagrljaja ljubav i sreće, dobrote ljudskih duša, iznjedrenog praskozorja punog novih nadanja i ljubičastih sanja.

Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.
Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu? Leluja li on vani ili u mojoj glavi? Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjtila okus čokolade. Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi.

Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje. Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.

Univerzum umno-osjetilno- osjećajnog u nama

Mikrokosmos, naša svijest o postojanju, slično makrokosmosu izranja iz još nedovoljno spoznatih zakona kvantne mehanike pa sjedinjujući u sebi prostor, vrijeme i pokret postaje svijet kristala u kojem se zrcali naš život, vrijeme koje izranja iz naših misli, naših osjećaja i prelazi u umijeće naših pokreta kojima stvaramo svoj prostor i vrijeme. Sjedinivši u sebi tri teorije koje su promijenile svijet, teoriju relativiteta, kvantnu i mikrobiološku teoriju, čovjek će sigurno jednoga dana biti u stanju odgovoriti na pitanje: Što je život?
Danas smo bombardirani podatcima o nepostojanju materije, o pobijanju apsolutnog prostora i vremena, danas vjerujemo samo u postojanost energije koja se ne gubi, nego samo mijenja oblik, ali mi danas još uvijek ne znamo što je energija naše svjesne spoznaje.
Prisjećam se Giordana Bruna. Spojivši u sebi Pitagorine sfere, Platonove ideje, Lukrecijev svijet atoma i antičke mitove, on je stvorio svoj misaoni Olimp. Za njega je svjesna spoznaja bila Ljubav svijetlo nad svjetlima, svijetlo kao izvor života, svijetlo nastalo iz tame kaosa, svijetlo kojem je on težio i tražio njegovo vrelo, a metafora tog najsnažnijeg osjećaja je starorimska boginja lova, Diana.
U njegovom najljepšem, najpoetičnijem i najzrelijem djelu "O herojskim zanosima" on zanesen muzama sa Parnasa i rimskom mitologijom hrli ka svjesnoj spoznaji koju vidi u licu boginje lova i postaje lovcem na njenu mudrost.

Giordano luta svjetovima i u svakom tračku istine prepoznaje njen lik, osjeća njen dodir, grli njeno postojanje u sebi. Usporedim li ga sa Danteom i njegovom Beatriče, tada umjesto Vergilija, Giordana Bruna vodi kroz vrata pakla i čistilišta Lukrecije, ali za razliku od Dantea, Giordano neopterćen kršćanskim dogmama dozvoljava Lukreciju da ga uvodi i u raj i da mu pokazuje put vječnom svijetlu u svijetu atoma njegove spoznaje. Iza vrata njegovog raja čeka paganska boginja Diana s kojom on ulazi u svoj svijet svjesne spoznaje.

Što je uistinu život?

Djetinjstvo uvijek povezujem s bajkama o anđelima, ali o i legendama o rođenju našeg plemena, koje sam tada sa zanimanjem slušala. Odgojena na jednom i drugom, ja sam u svom svijetu snova imala dva carstva po kojima sam tražila istinu početka. Početak ljeta je bilo vrijeme kada su se vile spuštale na zemlju i ja sam ih kao djevojka, kao što sam kao dijete anđele sretala u vrijeme adventa, tražila u Ivanjskoj noći.

"Tada sam u mislima lutala šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna.

Plava šumska vila iz mojih snova

U zagrljaju prastarih platana, u krošnjama što vjetrom serenadu životu skladaju živi jedna čudnovata lepršava žena, duša šuma, vladarica vjetra, čuvarica hrama u kojem se na žrtveniku svaki dan novi život rađa. Lice joj je kapljicama rose umivano, laticama plavoga cvijeća obrisano, svjetlošću vječnom obasjano, tijelo njeno prozirno i stvarno od gorskih kristala je satkano. Ta čudesna lepršava žena u svom biću krije tisućljetnu tajnu, tajnu još ne otkrivenu, tajnu tek u cvrkutu ptica, u žuboru vode, u romoru kiše, u šuštanju lišća, u sunčevom sjaju naslućenu. Šumska vila, dobra duša ovozemaljskog života, u šumama živi i dodirima svojim, milovanjem svoga vilinskoga daha pluća svijeta puni uvijek novom snagom iskrićavog praha.

"Osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali vašim životima. Zaboravili ste vile koje još uvijek u stražare nad vašim životima" čujem glas istine i slike koje su me tada užasavale mi se ukazuju pred očima.

To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo kršćanstvo i kada su kršćani još bili proganjani. Ironija nastajanja religije je u tome da su u vrijeme nastajanja kršćanstva, oni koji su vjerovali u rođenje djetešca na slamici, ubijani, spaljivani i mučeni od onih koji su vjerovali u paganske bogove.
Vidim djevojčicu u plamenu, vidim njeno ranjeno tijelo pokriveno snijegom i bijelu golubicu kako se oslobađa iz okova smrti i leti u nebo. Vrijeme događanja je početak četvrtog stoljeća, vrijeme vladavine cara Diokleciana koji je još vjerovao u rimska božanstva.
"Zašto su je ubili?" pitala sam prestrašena u u djetinjem neznanju.
"Sveta djevojčica, tako je nazivahu, je imala, kao danas ti, samo 12 godina kada je povjerovala u Isusovo uskrsnuće i zbog toga bila proganjana. Kršćani su je skrivali od progonitelja, ali ona se hrabra i još mala usudila, bosonoga, usred zime pobjeći iz skloništa i doći sama pred suca i reći mu samo jednu, ali sudbonosnu riječ" djedov glas je bio blag iako je priča bila okrutna.
"Koja je to riječ?" upitah bez daha.
"Vjerujem!" odgovori mi djed.
"U što je ona vjerovala?" upitah uzbuđena.
"U djetešce rođeno za ljubav." djedov glas je uvijek smirivao moje strahove "Legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora"."

Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Bijela golubica je postala znak mira i ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Ona je kažnjena zbog vjerovanja u Stvoritelja, a nekoliko stoljeća kasnije Giordano Bruno je spaljen zbog vjerovanja u paganu boginju lova. Ironija sna se nastavljala, apsurdnost života je dobivala odoru svakodnevice, koju mi još uvijek živimo.
Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina.

Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svijetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od milijuna čvorova prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.

Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam sna i u mislima vraćam u djetinjstvo. Stajala sam jednog davnog proljeća na vrhu planine, koja je izrasla između dva neba i očarana djedovim pričama ulazila u vilinski svijet i tražim izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.
"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivam jutrenje u sebi.
Tada čujem glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja.
Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješa s ovim snom koji sada sanjam. Pomješaše se biblija, mitovi i pjesme sa znanjem i nestade granica među epohama.

"Stojiš na mjestu s kojeg je naše pleme ugledalo vječnost i beskonačnost dugogodišnjeg sna." pričao mi je djed legendu o dolasku prvog plemena u uvalu Mediterana.

"Tada se Bog odrekao dijela svijeta, koji je želio zadražati za sebe, i poklonio ga plemenu iz kojeg smo svi mi rođeni."
Proljeće prolazi i sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta.
"Ovdje je Olimp mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." pomislih prisjećajući se legende.
"Pođi niz planinu, dolje je tvoj život. Tamo se moraš probuditi." začuh djedov glas. Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
Zatvorih oči i počeh budna sanjati.
Tražeći vile lutala sam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susretala začarane vile na Tulovim gredama, zaustavila se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmarala se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda krenuh do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu. Činilo mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja je dolazila iz zemlje.
"Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih uistinu u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri. To su Plejade." šapnuh u vjetar.

"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovo što ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao." osjetih želju da preskočim Ivanjsku vatru i poletim ka izvoru sna.
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi oko mene, simbol u kojem su skrivene sve moje slabosti i sve moje ludosti." pomislih zaneseno
"Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala." opet začuh djedov glas.

Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
A onda vile nestadoše u oblacima, a kroz cijelu šumu odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino. Riječ krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo.
Riječ nas poistovjećuje sa vjernicima. Svi postajemo isti. Čini nam se da razlike nema. Izdali smo san i sada molimo priznanje.
"Tama u ovom jutrenju nagovještava lomače za one koji ne prihvate sudbonosnu riječ." začuh ponovo vjetar.
"Koja je to riječ?" pokušah se sjetiti nastavka priče.
Prostor izgubi dimenzije prijašnjeg sna i ja vidim Europu kako vodi djetinje teološke diskusije i natjecanja u skupljanju bogatstva iz kojeg izrastaju gradovi, negacija arhaičnog poimanja svijeta. Izrasli iz duhovnog siromaštva jedna za drugom niču utvrde, svjedoci početka civilizacije.
"I tvoj puk je krvario u ovom vremenu." vjetar prekinu moje misli
"To je bilo vrijeme kada su gorile lomače."
"To je bilo vrijeme zablude u ovom dijelu zemaljskog carstva. U isto vrijeme je na dalekom istoku, nedodirnuta lažima i naučenim neznanjem, svjetlost ljudskog uma je rađala znanost i podizala akademije, pisala enciklopedije, gradila radionice iz kojih je izašao prvi Globus neba i zemlje, dokazujući da je zemlja okrugla."
"Oni tamo su ostali vjerni početku, ali su isto okrutni u svom vjerovanju." suprostavih se glasu vjetra.
"Jednoumlje je uvijek okrutno."
Europa, ugnjetavana jednoumljem onih koji su imali moć, stvori nejednakost građana djeleći ih na puk i vlastelu. Samo nam se činilo da smo svi isti. Vlastela vlada i trguje, puk služi i strahuje. Zbog riječi, koja nas je učinila vjernicima u njenu nadnaravnu snagu, buknuše ratovi koji se šire Europom, tri Boga zavladaše plemenom koji se tražeći mjesto mira spustio na more.

Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem "Jadikovku kamena".

"Vratite mi dušu da budem ono što sam bio

kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.

Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,

od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,

od vila koje me svojim stopalima milovaše.

Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,

da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.

Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio,

kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili."

Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru.
Renesansa sna, to je bila reakcija na tamu i strah vremena tihih lomača. Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti nova epoha je utirala put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik sinovi našeg plemena su, zaustavljeni u trenutku istine o porijeklu, probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san. Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu.
Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije "Sna ljetne noći", "Tirenom" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u "Planinama" susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo.
Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak. Ali vlastela i kler unutar zidina, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.

Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek.

Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje.
 

Priznanje čega? Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta?

Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova?

Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna?

Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju?

Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova.Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je život?

Možda se odgovor doista krije u rečenici Calderona de la Barca "Život je san"?...
Možda, ako povjerujem u to osjetim rajsku ljepotu, možda u dijalogu meine i mene opovrgnem nutarnje dvoumljenje i pronađem istinu, onu ozrcaljenu u vilinskim pričama...

Pakao su uvijek oni drugi, raj je u meni...  u mojim tragovima, u snovima u jer dok sanjam život, život postaje san. Ne dozvoli drugima da ti ukradu trageoveu pijesku vremena,da ti pomute izvorište ljepote. Govorim sebi i sjećam se davno napisanog.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, zavoli izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemoj samo gledati, moraš vidjeti san. Osjećaj ga. Ne dozvoli nestajanje sunca na horizontu uma, dozvoli pticama da slijeću na hridi tvog oceana snova. Dozovi snovita sjećanja, dozvoli suncu da zaokruži svoj sjaj oko tvog Raja.
Dozvoli srcu da diše, dozvoli, viziji vilinske ljepote da postane bliska i tvoja.